“Znanstvena monografija “Ideološki konstrukti o cepljenju” autorice Mateje Černič, u kojoj se sustavno i podrobno latila analize najčešćih tvrdnji o cijepljenju: da su cjepiva učinkovita, da su sigurna, da su nuspojave rijetke i blage, da su cjepiva prije puštanja na tržište temeljito ispitana u rigoroznim znanstvenim studijama, da regulatorni organi brižno prate sigurnost i adekvatnost cjepiva, i tako dalje.

Te tvrdnje služe kao potpora legitimizaciji, legalizaciji i implementaciji cijepljenja, pogotovo obveznoga cijepljenja djece. Podrobna analiza, međutim, otkriva da se radi prvenstveno o ideološkim konstrukcijama, prema tome o interesno motiviranom konstruktu realnosti, koji se na podlozi enormne društveno-političko-ekonomske moći nameće na račun drugih i drugačijih konstrukata. Drugim riječima, otkriva se da te tvrdnje ne stoje.

Knjiga je namijenjena svima koji žele znati više o cijepljenju, i svima koji žele vidjeti znanstvene dokaze. Prvenstveno onima koji do sada nisu cijepljenju posvećivali posebnu pozornost, već su ga uzimali kao potpuno uobičajen i neproblematičan medicinski postupak.” (prijevod napisa sa stranica Založba Vega*)

* Knjiga je trenutno dostupna na slovenskom jeziku putem nakladnika Založba Vega iz Ljubljane. 

image

Slijedi prikaz knjige kojeg je napisao Dario Ćopić, Zagrepčanin koji živi i radi u Sloveniji:

Dr. Mateja Černič “Ideološke konstrukcije o cijepljenju”

U knjizi se govori samo o službenoj državnoj alopatskoj medicini i navedeni su gotovo samo citati liječnika koji se zalažu za cijepljenje i njihovi seminari, izjave državnih organa i institucija, a sve to autorica knjige detaljno obrazlaže i objašnjava.

1. Uvod

Pišući doktorat Mateja Černič nikako nije mogla dobiti bilo kakvu dokumentaciju na temelju koje neko cjepivo dobije dozvolu za stavljanje u promet. Glavna slovenska agencija za lijekove JAZMP je sve njene pritužbe odbila jer predstavljaju poslovnu tajnu. Izjavili su da “ne mogu dati podatke o sastavu cjepiva, jer bi tada ljudi masovno izbjegavali cijepljenje i dogodio bi se odlazak prodavača i proizvođača cjepiva s tržišta”.

2. Društveni aspekti medicine i cijepljenja

2.1 Diskursi (skup izjava o temi)

Na nekoliko stranica autorica govori o cijepljenju kao dogmi ili ideologiji, a toj problematici pristupa sa sociološkog, filozofskog pa čak i religijskog stajališta. Zanimljiva je usporedba religije i moderne medicine.

Na primjer, rad službene medicine koja se nikada ne bavi sadržajem stručnih argumenata svojih kritičara i na kritike nikada ne odgovara stručnim protuargumentima. Umjesto toga ima dvije taktike:

– svima oduzima pravo da razmišljaju i govore o bilo čemu što se tiče zdravlja i bolesti u najširem smislu;

– na kritike ne daje konstruktivne protuargumente, već se služi diskreditiranjem neistomišljenika na osobnoj i profesionalnoj razini.

Čim jedan doktor svoje znanje i praksu odluči nadopuniti znanjem koje ne spada u alopatsku medicinu biva zakonski sankcioniran i izgubi licencu. Može biti najcjenjeniji svjetski stručnjak desetljećima, ali kada svoje metode liječenja želi oplemeniti kakvom drugom tehnikom, bit će izopačen i osramoćen i izgubit će sve što je do tada imao.

2.2 Ideologije

Sva znanja su neizbježno proizvod društvenih odnosa i zbog toga nisu fiksna nego su podložna promjenama.

U ovom poglavlju autorica uglavnom govori o ideologiji službene medicine i kako to djeluje u praksi. Primjerice što se tiče cijepljenja, najveća pobjeda službene medicine je da sama javnost, sama od sebe zahtijeva sankcioniranje necijepljenih i sama od sebe izvršava primjerice govor mržnje, a da nema pojma o čemu je zapravo riječ. Kao još veću pobjedu autorica navodi da većina ljudi cijepljenje prihvaća kao nešto samorazumljivo, normalno i neizbježno, a o samom cijepljenju uopće ne razmišlja.

Ako netko ne zastupa službenu medicinu u vrlo je podređenom položaju, smatra se da taj njihovo znanje ne može razumjeti, da o tome ne može raspravljati niti prenositi u javnost svoje tvrdnje, ispitivanja, otkrića i sve drugo što se kosi sa stajalištima službene medicine.

Medicina je prožeta duhom religije jer je preuzela društvene funkcije religije. U našem je životu od rođenja do smrti, nudi odgovore na iste strahove kao i crkva, struktura Svjetske zdravstvene organizacije je slična strukturi i funkcioniranju Rimokatoličke crkve, svećenike su zamijenili liječnici; ljudi se rađaju nesavršeni, pokvareni i trebaju zaštitu medicine; cijepljenje je ritual čišćenja od pogubnih bakterija; stvara se osjećaj doživotne apsolutne ovisnosti o medicini, i tako dalje.

Alopatska je medicina postala ideologija koju podupire država i političari, ona je jedina ispravna. U očima ljudi ispada objektivna i politički neutralna i većina ljudi ne vidi medicinu kao nešto što im može uskratiti slobodu.

2.3 Predstavljanje kritičara cijepljenja u javnosti

Kako se službena medicina odnosi prema kritičarima cijepljenja u javnosti? Zastrašujuće agresivan govor mržnje prema kritičarima cijepljenja i necijepljenim ljudima, prijetnje kaznama, segregacija, sve to radi zdravstvena struka uz pomoć medija. Mediji su idealni za širenje bilo koje ideologije. Segregacija se očituje kod upisa u vrtiće, škole. Državi je izgleda potpuno normalno da se uvede segregacija ljudi s obzirom na njihove zdravstvene i životne odluke.

Zatim slijedi kriminalizacija roditelja, uzimanje djetetu pravo na cijepljenje…

Na djelu je i rasizam u Sloveniji, na vratima čekaonice Doma zdravlja Novo Mesto piše o tome kako su Romi slabo procijepljeni i da su zato valjda prenosioci bolesti te treba s njima izbjegavati kontakte.

Slično se dogodilo i u Domu zdravlja Gornja Radgona, gdje su poštom poslali sljedeći dopis majkama koje nisu cijepile kćerke cjepivom protiv virusa HP, citiram:

Svojoj kćeri naprosto ne možete uzeti mogućnost cijepljenja. Mame, jeste li pomislile što ćete odgovoriti svojoj kćeri koja nije bila cijepljena i koja će možda u kasnijoj dobi oboljeti od raka.

Spomenuta je i Hrvatica Lidija Gajski koja je objasnila mnoge stvari o tabletama i cjepivima (autorica je knjige “Lijekovi ili priča o obmani”). Struka je za nju rekla da je nekompetentna, korumpirana, dezinformira javnost, iznosi netočne tvrdnje, prijetnja je kolektivnom zdravlju države i slične optužbe.

Stajalište predstojnika odjela za cijepljenje Hrvatskog zavoda za javno zdravlje dr. Bernarda Kaića je da su “takvi doktori opasni, potrebno ih je utišati i disciplinirati”. Svaki heretični odmak od pravovjernosti mora biti sankcioniran. Mateja Černič navodi i niz drugih primjera gdje su liječnici izgubili licencu zbog javne kritike politke cijepljenja.

2.4 Vlast

Službena medicina ima moć pomoću koje se izvršava nadzor nad društvom, odnos doktor-pacijent smatra se kao najviši interes pacijenta, medicina ima nadzor nad znanjem o medicini, ima apsolutni monopol na licence, a država joj služi kao glavni pokrovitelj.

2.5 Primjeri zloporabe medicinske i državne moći.

Kao primjere zloporabe medicinske moći navode se trudnice koje imaju velikih problema pri porodu, gdje gube svoju autonomiju i gdje si medicinsko osoblje uzima za pravo da odlučuje i upravlja njihovim tijelima.
U SAD-u, nakon što je javnost na referendumu odbila flouriranje vode, jednostavno je donijet zakon o tome da je to problem javnoga zdravlja i da o tome ne mogu odlučiti pojedinci. A fluor je poznati otrov.

Šokantan je podatak da su u prošlom stoljeću prisilno sterilizirali 60.000 Amerikanaca koje je znanstveno-politički sustav označio kao neprimjerene i defektne sve u cilju poboljšanja genetske kvalitete populacije. To se zove eugenika, rabljenje znanja o ljudskoj genetici radi utjecaja na stanovništvo i zdravstvenu politiku s ciljem povećanja udjela pozitivno ponderiranih gena (pozitivna eugenika) i smanjenja negativno ponderiranih gena (negativna eugenika) s ciljem poboljšanja određenih svojstava ljudske vrste.

Autorica nabraja ustanove koje su nekad u svom nazivu imale riječ “eugenika”, no poslije Drugog svjetskog rata tu riječ zamjenjuje termin “humana genetika”, a djelatnost je vjerojatno ostala nepromijenjena.

3. Ideološke konstrukcije o cepljenju

Treće poglavlje koje u biti čini većinu knjige je ono glavno, autorica navodi mitove o cijepljenju i opovrgava ih:

nije istina da je radi cijepljenja smanjena smrtnost, nije istina da je cijepljenje jedini ili bilo kakav način savladavanja bolesti, nije istina da ćemo svi umrijeti bez cijepljenja, nije istina da se cijepljenjem mogu iskorijeniti pojedinačne bolesti, nije istina da su necijepljeni ti koji predstavljaju ugrožavanje javnog zdravlja, a pogotovo nije istina da zbog cijepljenja postoji kolektivni imunitet.

Svi ti mitovi su podrobno analizirani u ovom dijelu knjige.

Svi izvori o cijepljenju namijenjeni široj javnosti (razne doktorske i farmaceutske promocijske brošure, vijesti u medijima, ono što piše u zakonima) nam otkrivaju mnogo ideoloških konstrukcija čiji je osnovni zadatak legitimizacija, legalizacija i implementacija cijepljenja.

3.1 Smanjivanje smrtnosti

Autorica navodi desetak bolesti protiv kojih je obavezno cijepljenje kod djece (tuberkuloza, difterija, veliki kašalj, tetanus, dječja paraliza, ospice, rubeola, mumps, hepatitis), svaku posebno analizira, postoje tablice, za svaku piše izvor podataka, stotine statistika iz cijeloga svijeta. Tvrdi da su svi ti podaci poznati i službenoj medicini, javni su, nisu mijenjani desetljećima, nalaze se i u uredima za statistiku službene medicine.

3.2 Adjuvansi (pomoćne tvari)

Najpoznatiji je adjuvans aluminij koji ima više oblika. Zdravstvena struka i državne institucije stalno tvrde da su potpuno sigurni, ali to je daleko od istine. Autorica to argumentira čitavim nizom podataka i statistika, te piše o posljedicama koje nastaju zbog otrovnog aluminija u svim cjepivima.

Slovenske tromjesečne bebe prime 10-23 puta veću dozu aluminija nego što kod cijepljenja primi odrasla osoba.

3.3 Imunosni sustav

U ovom je poglavlju objašnjeno kako adjuvansi djeluju na imunosni sustav i mozak kod djece, kako su studije pokazale da neki od njih uzrokuju autoimune i druge bolesti, a za sve su navedene znanstvene reference.

Rezultati pokazuju da su djeca cijepljenih majki puno manje zaštićena od ospica i njihova zaštita traje puno kraće nego kod djece čije majke nisu bile cijepljene i koje su preboljele ospice.

Medicina tvrdi da su samo necijepljeni izvor smrtonosnih zaraznih bolesti. Autorica ovdje argumentirano pobija tu tvrdnju s nekoliko primjera.

3.4 Nuspojave

Nakon što je više puta u knjizi autorica citirala službene izjave raznih ustanova, kako slovenskih, tako i međunarodnih i američkih (CDC), u vezi nuspojava, obrazlaže ih i navodi kao šokantne primjere zavlačenja i varanja javnosti i zanemarivanja brojnih studija koje govore o ozbiljnim nuspojavama nakon cijepljenja.

Autizam je povezan s cjepivima, za to postoje mnogi dokazi. Neka su cjepiva povezana s iznenadnom dojenačkom smrti, a neka kao posljedicu imaju dijabetes tip 1 o čemu postoje opširne analize iz tri države na više stotina tisuća djece.

Autorica je prikupila i svjedočenja 8 obitelji u nuspojavama nakon cijepljenja djece. Tužno je čitati o njihovim problemima, a tragično je kako su doktori i medicinsko osoblje reagirali na njihove tvrdnje.

3.5 Studije o sigurnosti i učinkovitosti cjepiva

Izjava CDC-a, najvećeg autoriteta u svijetu cjepiva:

“Višegodišnje praćenje cijepljene djece i traženje dugoročnih zdravstvenih posljedica bi bilo nepraktično, a oduzimanje novih cjepiva djeci kojima bi ta cjepiva koristila za vrijeme izvođenja dugoročnih studija je neetično.”

Cjepiva i njihov sastav su poslovna tajna, pristup nema nitko, pa čak niti struka i liječnici. Ne postoje dugoročne studije službene medicine o nuspojavama cjepiva, nisu nikada rađene i nisu u planu niti u budućnosti. Predkliničke studije o sigurnosti cjepiva uglavnom nisu izvedene.

Analizom registracijske dokumentacije autorica je utvrdila da cjepiva dobiju dozvolu za promet na temelju studija koje su potpuna metodološka farsa. Na dvadesetak stranica navodi dokaze za tu tvrdnju, objašnjavajući na svakom cjepivu posebno.

Objašnjava i koncentracije protutijela u organizmu koje bi po studijama klasične medicine morale biti pokazatelj razine imunosti i učinkovitosti, što nikako nije točno. Navodi više primjera. Tako, recimo, ne postoji niti jedan dokaz da se je od zaušnjaka moguće zaštititi cjepivom, ali svejedno je zakonom obvezno.Slično je i s tetanusom. Autorica zaključuje da je imunost izazvana cjepivima izrazito inferiorna u usporedbi s prirodnom imunošću.

Ukratko:

– predkliničke studije nisu izvedene,

– farmakokinetičke studije nisu obavezne,

– opažanje i bilježenje nuspojava je nikakvo ili slabo izvedeno,

– gotovo nikada se ne koristi pravi placebo već starije verzije drugih cjepiva,

– pošto nema pravoga placeba nema niti prave kontrolne skupine,

– metodološka osnova detekcije nuspojava više sliči na osnovnoškolski projekt nego na znanstveni eksperiment,

– većinu studija financiraju sami proizvođači,

– u studije su uključena samo zdrava djeca, a u praksi se cijepe sva.

3.6 Dokumentacija o cjepivu

Da bi se dobila uputa za upotrebu nekog cjepiva roditelji moraju moliti, zahtijevati i biti vrlo uporni, a normalno bi bilo da roditelji prije cijepljenja dobiju na uvid sve upute. Zanimljivo je da niti pedijatri nemaju upute jer to smatraju nepotrebnim, jer bez obzira što unutra piše, cijepiti moraju. Nitko (osim nekolicine ljudi) nema nikakvog uvida u dokumentaciju na temelju čega je neki lijek ili cjepivo dobilo dozvolu za upotrebu. Sve je to poslovna tajna koju ne mogu pogledati niti struka, a kamoli javnost. Dostupne su samo neke informacije na temelju kojih se o djelovanju nekog cjepiva ne može ništa zaključiti.

Zaključak je da se cijepljenje vrši naslijepo, na temelju njegovog pravnog statusa koji nema veze sa strukom.

Što se tiče nuspojava, gotovo niti u jednoj državi ne postoje koliko-toliko pouzdani podaci o tome. Struka ih ignorira, mnogi roditelji ih ne prijavljuju, neke nuspojave se pojavljuju i više godina kasnije, a ne postoje niti studije koje prate neko cjepivo na duži vremenski rok.

Ni u jednoj državi ne postoje sigurni i precizni podaci o:

– stupnju i vrsti nuspojava,

– povezanosti određenog cjepiva sa određenim nuspojavama,

– koja je konkretna populacija više osjetljiva na cjepiva,

– koji sve faktori utječu na učestalost i intenzitet nuspojava.

Iako se čini da prepoznavanje i bilježenje nuspojava ne bi smio biti problem, u praksi to nje tako. Najviše zbog tri razloga:

– dužine vremenskog intervala između cijepljenja i reakcije, koji su vrlo različiti;

– nebilježenja očitih reakcija od strane doktora, pa i onih reakcija za koje im se čini da nemaju veze s cijepljenjem;

– neinformiranost o spektru mogućih reakcija, kako od strane roditelja, tako i od strane zdravstvenih radnika.

Autorica navodi mnoge primjere reakcija iz stručne literature koje se pojavljuju od nekoliko mjeseci do nekoliko godina nakon cijepljenja. Za primjer možemo uzeti Dijabetes tipa 1 koji se kod djece pojavljuje 3,2-3,75 godina nakon cijepljenja cjepivom HiB, a 2-4 godine nakon cijepljenja cjepivom OMR, cjepivom za hripavac i mnogim drugim cjepivima. Takvih primjera je puno. Žalosno je da zdravstveni radnici ignoriraju, poriču i ne priznaju ogroman broj nuspojava nastalih 48 sati nakon cijepljenja.

Što se tiče slovenskog sustava bilježenja reakcija i nuspojava na cjepiva, rezultati su vrlo porazni. Ne samo da roditelji ne prepoznaju osnovne i najčešće reakcije, već ih ne prepoznaju niti pedijatri, koji ne prijavljuju gotovo niti jednu reakciju na cjepivo, čak niti one reakcije koje se pojavljuju kod većeg broja djece i to u kratkom vremenskom intervalu nakon cijepljenja.

3.8 Poštenje i etika državnih institucija

Britanski JCVI trideset godina sakrivao je teške nuspojave ne samo pred roditeljima već i pred zdravstvenim radnicima, a sve kako bi dosegli zadovoljavajući nivo procijepljenosti populacije. O tim je manipulacijama pisala i dr. Lucija Tomljenović.

Ništa bolja situacija nije ni u Sloveniji. Pedijatri rade naslijepo, na osnovi “slijepe vjere”, jer zbog nemogućnosti dobivanja dokumentacije o cjepivima ne mogu razumno i stručno odlučiti i presuditi kako će se pojedinačno cjepivo ponašati na konkretnom pojedincu. Radi se o djelovanju i radu “napamet” i potpunoj stručnoj nemarnosti. Trebalo bi izvagati je li interes javnosti da se obznane ti dokumenti veći ili nije od interesa nekolicine koji te podatke sakrivaju. Nevjerojatno je da vlada Republike Slovenije smatra da je interes proizvođača cjepiva iznad interesa javnosti.

Evo jednog primjera: država u razdoblju od 2006. do 2012. godine uvozi 207594 doze cjepiva Engerix za djecu, što je plaćeno 1.539.724,70 €, to cjepivo se koristi i danas, a JAZMP nema za njega nikakvu registracijsku dokumentaciju. Postavlja se pitanje na temelju čega je to cjepivo dobilo dozvolu za promet, tko ima tu dokumentaciju, ako je nema nitko u državi i kako je to moguće, tko će odgovarati za to, kakve su bile sankcije za odgovorne osobe, što u tom slučaju kaže zakon? Nema odgovora na ta pitanja. Ali autorica navodi izjave odgovornih institucija sa upravnog suda, doslovno kažu da bi ljudi počeli masovno odbijati cijepljenje ako bi dobili svu dokumentaciju na uvid.

Sličnu izjavu je dala i Vlada. Uzimajući te službene stavove u razmatranje, ispada da je javnost glupa i treba ju zaštititi od njih samih i zato ne smiju vidjeti dokumentaciju. No zašto onda to ne mogu barem stručnjaci vidjeti?

3.9 Kolektivni imunitet

Kolektivni imunitet ne postoji, to je dokazano mnogim studijama. Autorica knjige navodi mnoge dokaze i primjere. Objašnjava i da ne samo da cjepivo ne štiti pred zarazom, već su zaradi nespecifičnih kliničkih znakova cijepljeni pojedinci nositelji tihe zaraze i zato su u nekim primjerima potencijalno opasniji cijepljeni nositelji bolesti, nego necijepljena djeca. Na hripavac ne djeluje niti jedno cjepivo, ali su zato neki cijepljeni protiv te bolesti postali nedijagnosticirani prenosioci bolesti i uspješno ju prenose na druge.

4. Zaključak

Službena, alopatska medicina koristi dvije osnovne taktike:

1. Kritika prema svima koji ne pripadaju tom aparatu, uzima im se pravo i zabranjuje im se da bi razmišljali i govorili o bilo čemu što se odnosi na zdravlje i bolesti u najširem smislu.

2. Na kritike ne daje konstruktivne argumente, već se služi osobnom i profesionalnom diskreditacijom heretika, čiji znanstveni radovi, titule, izobrazba odjednom ništa ne vrijede i bivaju proglašeni neracionalnima, neznanstvenima i prevarantima.

Sumnja u neki lijek ili cjepivo proglašava se ludošću.

Evo najvažnijih ideoloških konstrukcija ili mitova koje je autorica analizirala i razotkrila u knjizi:

– Cjepiva su jako smanjila smrtnost; bez njih bi ljudi masovno umirali od zaraznih bolesti.

– Adjuvansi su bezopasni i neškodljivi.

– Aluminij u cjepivima je jednak aluminiju u hrani.

– Beba više aluminija dobije preko majčinog mlijeka nego preko cjepiva.

– Količina aluminija u cjepivu je zanemariva.

– Istovremeno cijepljenje sa visokim brojem cjepiva je sigurno i neproblematično.

– Cijepljenje je najbolja zaštita protiv zaraze.

– Dovoljno visoka razina protutijela = zaštita pred bolešću.

– Nuspojave cijepljenja su blage i bezopasne.

– Beba vrišti jer ju boli ubod igle.

– Reakcije nakon cijepljenja se pojavljuju u roku 48 sati.

– Cjepiva ne uzrokuju autizam.

– Autista nije ništa više nego što ih je bilo prije, samo ih onda nisu dijagnosticirali.

– Cjepivo (gotovo) nikada ne uzrokuje smrt.

– Cjepiva su temeljito ispitana u rigoroznim znanstvenim studijama.

– Cijepljenje je najjeftiniji javnozdravstveni postupak.

– Doktor dobro poznaje svojstva cjepiva ili svakog cjepiva posebno.

– Nuspojave se svjesno uzimaju u obzir i bilježe.

– Regulatorni organi se kvalitetno i odgovorno brinu za sigurnost nacije u vezi cjepiva i cijepljenja.

– Kolektivni imunitet nas štiti od epidemija.

– Cjepiva ne donose skoro nikakav profit.

Comments closed.