Donosimo još jedno u nizu svjedočanstava* roditelja iz Hrvatske čija su zdrava djeca, kako navode, oboljela od raznih bolesti nakon pojedinih ili više uzastopnih cijepljenja. Neka od te djece su postala teški bolesnici, a neka su to i danas.

Svjedočanstva su to i o pripadajućim postupcima i ponašanju pojedinih zdravstvenih radnika (liječnika-cjepitelja, pedijatara, porodničara…). Iskazi svjedoče i o povjerenju roditelja u zdravstveni sustav, ali i o slučajevima kada su povjerenje u stručnost pojedinih liječnika izgubili, posebice zbog posljedica koje je po zdravlje njihovog djeteta ostavilo cijepljenje.

Svrha ovoga priloga je ukazati na “naličje” cijepljenja, na niz sudbina na koje “službena” medicina u pravilu žmiri ili ih i ne želi povezati sa cijepljenjem. Svrha je i ukazati na nadu koju pružaju roditelji koji osvješćuju i loše strane cijepljenja, svojom ljubavlju i požrtvovnoću skrbe za svoje najmilije, tragaju za lijekovima i pomoći za njihove teškoće… Svrha je i poslati poruku da u svome nastojanju nisu sami i zaboravljeni, da se njihov glas čuje!

Građanska inicijativa Cijepljenje – pravo izbora prikupila je i pripremila za objavu priče i fotografije uz pristanak i ljubaznošću roditelja te im na tome iskreno zahvaljuje (svjedočanstva od rednog broja 4. izvorno su objavljena na facebook stranici Glupače, pokrenutoj 7. svibnja 2018.). Svjedočanstva nisu objavljena pod punim imenom i prezimenom roditelja zbog zaštite njihove i privatnosti njihove djece. To je ujedno u skladu sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka** kojeg “sustav cijepljenja” kroz svoj postupak prijave roditelja koji odbijaju cijepljenje ne poštuje!

Anonimno (1.1.):

“Dakle, moja curica je u dobi od 1 godine i 2 mjeseca primila cjepivo protiv ospica, parotitisa i rubeole (MPR). Nakon pet dana dobila je temperaturu (38.6 °C) i dobila je neki ogromni gnojni prišt na predjelu trbuha (u bolnici su to nazvali furunkul) od kojeg i sada ima ožiljak. Igrala se normalno kad je odjednom postala malaksala. Bili smo jako prestrašeni jer smo se prvi puta susreli s tolikom temperaturom. Do tada je imala samo nisku temperaturu kada su joj izbijali zubići. Dali smo joj odmah čepić za temperaturu i ona bi pala i brzo se vraćala nazad i to svaki put sve veća, najviša je bila preko 40°C. Cijelu noć smo dežurali, tuširali je, snižavali joj temperaturu i ujutro smo čim je doktor otvorio ordinaciju bili na vratima. Poslali su nas vaditi krv i urin što smo i napravili i doktor nam nije ništa rekao na nalaze (nalazi tada nisu bili dobri) nego samo da ima virozu, dao nam je antibiotik i da za dva dana opet dođemo na kontrolu.

Nakon dva dana opet smo vadili krv i nalaz je i dalje bio jednako loš i tada nam doktor koji je mijenjao našeg doktora kaže da stanje nije dobro. Pokazuje mi taj nalaz i onaj od prije dva dana i kaže da moje dijete uopće nema neutrofile, znači neutrofili su bili 0%, a normalno je minimalno 30%. Kaže vaše dijete ima neutropeniju. Da bude jasnije, neutrofili ili granulociti su podvrsta leukocita koji su u biti prva crta obrane organizma od virusa, bakterija, itd., što znači da organizam mog djeteta nije imalo nikakvu obranu.

Doktor nam govori da se ne brinemo, da se to nakon viroze obično vrlo brzo normalizira ali da sada moramo biti pod nadzorom te nas iz istih stopa upućuje u bolnicu da dijete bude pod nazorom i prima terapiju, a terapija podrazumijeva hrpu antibiotika za svaki slučaj. Ja pitam doktora je li moguće da je ovo nuspojava cjepiva, a on mi naravno kaže da nema govora o tome, da je ovo viroza samo neka malo jača. Mi to prihvatimo jer smo naravno bili neiskusni i vjerovali smo doktorima.

Otišli smo u bolnicu, obrađeni i hospitalizirani u sobu u izolaciji. Svakodnevno je primala hrpu antibiotika, temperatura je i dalje trajala, neutrofili su i dalje bili niski. Dobiva Neupogen koji potiče rast neutrofila i oni su narasli, međutim već sutradan bili su opet niski. Tada su počeli padati i leukociti. Treći dan u zadarskoj bolnici leukociti su bili pali na oko 2%, a od tih 2% je bilo 0% neutrofila, mogu sada samo pretpostaviti na što su oni tada sumnjali, ali mi nisu rekli. Taj treći dan u zadarskoj bolnici dolazi mi popodne doktorica koja ju je vodila i kaže mi:

“Mama, spremite se polako, za 20 minuta doći će Hitna po vas i voze vas u Split”.

I dan danas mi te riječi zvone u glavi. Ja pitam: “Zašto, objasnite mi o čemu se radi. Pa stalno me uvjeravate da će sve biti ok, zašto sad odjednom hitno u Split?” Kaže dr.: “To je samo mjera opreza, vjerojatno nije ništa ali da budemo sigurni idete u Split jer u Zadru nema dječjeg hematologa.”

I tako je došla Hitna po nas i za nekih 45-50 minuta smo došli u Split, jurili smo kao luđaci, muž s autom za nama, te smo tamo zaprimljeni u bolnicu. Bila je već noć kad smo došli. Ulazimo na odjel dječje hematoonkologije gdje su ležala djeca s leukemijom, tada mi je sve postalo jasno na što je pala sumnja. Raspadala sam se, ali nisam smjela radi svoga djeteta.

Moju curicu od godinu i 2 mjeseca smjestili su u sobičak s dječakom od 15-ak godina i curicom od 10 godina. Odmah su nam priopćili da kada prođe večera i kada mala primi terapiju da je mogu uspavati, a da onda moramo otići jer da roditelji ne smiju biti s djecom. Moje dijete još uvijek je bilo beba koja nikad do tada nije bila bez nas, a morala je ostati u sobi s dvoje odrasle djece cijelu noć. Možete pretpostaviti što smo proživljavali u tim trenucima, to nikome ne želim da iskusi.

Došao je novi dan i tada su krenule pretrage, svako malo vađenje krvi, kontrola ova, kontrola ona, terapija ova, terapija ona. Zatim punkcija koštane srži, odveli su je da joj naprave punkciju, nisu nas puštali, orilo se sve od plača, a tada sam i sebi prvi put dala oduška kad sam znala da me ona neće vidjeti i čuti od vlastitog plača i pustila te sve emocije iz sebe, čuli su me ostali roditelji koji su bili uz svoju djecu i došli me tješiti da moram biti pozitivna, da ne smijem vjerovati u ono najgore (leukemiju) jer je ne mora biti, a ja nisam znala kako da na to ne mislim kad sam bila okružena tim prekrasnim ćelavim glavicama i gledala tugu i strah u očima njihovih roditelja. Naknadno sam saznala da je na Odjelu tada ležalo čak troje djece s leukemijom iz Zadra i okolice.

I tako smo na tom Odjelu proboravili najduljih 16 dana u mom životu. Izašli smo s dijagnozom AUTOIMUNA GRANULOCITOPENIJA.

To je značilo da su se u organizmu mog djeteta iz nepoznatih razloga stvorila antitijela koja uništavaju granulocite koji su najbitniji za obranu organizma od svih infekcija. Dobro je bilo to što koštana srž radi dobro, što konstantno proizvodi nove granulocite, a problem je taj što se ta antitijela koja ih uništavaju trebaju negativizirati.

Po prognozama liječnika specijalista hematologa to bi se trebalo događati oko treće godine djetetova života kada se u djeteta počinje formirati prvi pravi imunitet. Za ovu bolest nema lijeka, samo treba čekati i biti strpljiv, a do tada dijete mora biti u određenoj izolaciji, ne potpunoj ali ne smije ići u vrtić, ne smije u igraonice, u gužve, zatvorene prostore, ne smije među veće grupe djece za koju ne znamo kakvog su zdravstvenog stanja i slično.

Danas moja curica ima 4 godine i 1 mjesec, skoro već tri godine njezin organizam bori se s ovime ali pomaka nema. Iako pazimo da je ne izlažemo s obzirom na njezinu dijagnozu jako često je bolesna, nekoliko puta godišnje bude hospitalizirana. Ova dijagnoza za sobom vuče i neke druge zdravstvene poteškoće, da ne govorim koliko ta izolacija utječe na njezino ponašanje, a time i na nas roditelje jer joj pomoći ne možemo, a htjeli bi da ima djetinjstvo kao i većina druge djece.

Naša curica izgleda kao posve normalno i zdravo dijete i kad nekome pričam o ovome naravno da mi nitko ne vjeruje i da misle da sam luda i da pretjerujem, ali to nije ni bitno, razumije i zna onaj tko treba razumjeti i znati.

Dok svi doktori i dalje tvrde da je to samo koincidencija i da ovo nema veze sa cjepivom, mene i dalje nitko ne može uvjeriti da nije, jer do prije cjepiva moje dijete je bilo zdravo, rođena je sa apgarom 10/10, uredna trudnoća i porod, a nakon tog zloglasnog cjepiva počela je naša kalvarija koja još uvijek traje.

Eto, to je naša priča.”

Danas djevojčica ima 4 godine i 9 mjeseci.
Pomaka nema.

Do kada ćemo za njih biti #glupače ?
😖😖😩

* Ostala svjedočanstva: Kada zdravo dijete nakon cijepljenja postane bolesnik … (1.); Kada zdravo dijete nakon cijepljenja postane bolesnik … (2.); Kada zdravo dijete nakon cijepljenja postane bolesnik … (3.); Kada zdravo dijete nakon cijepljenja postane bolesnik … (4.)

** Članak 7., stavak 1., točka 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka ističe: Osobni podaci smiju se prikupljati i dalje obrađivati isključivo: – uz privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu, ili …

Comments closed.