Na portalu Narod.hr 6. kolovoza 2017. godine objavljen je napis Cjepiva proizvedena na stanicama koje potječu od abortirane djece, kojeg je napisao Antun Lisec, dr. med. Napis prenosimo u cijelosti:

Antun Lisec (fotoizvor: bedrudingusic.wordpress.com)

Ministarstvo zdravstva R.H. je u tzv. “obavezna” cjepiva uvrstilo i ona protiv ospica, zaušnjaka i rubeole (MO-PA-RU).

Agencija za lijekove i medicinske proizvode HALMED, koja je u nadležnosti istoga Ministarstva, dala je odobrenja za Priorix i M-M-RVAXPRO cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, te za Priorix, koje je cjepivo ne samo protiv ovih bolesti, nego još i protiv vodenih kozica.

Preko web stranice HALMED-a se dolazi do poveznica koji govore o sadržaju i načinu proizvodnje ovih cjepiva.

Tako se dolazi do podatka da Priorix sadrži živi, oslabljeni virus rubele (soj Wistar RA 27/3 ), umnožen na ljudskim diploidnim (MRC-5) stanicama.

M-M-RVAXPRO cjepivo sadrži isti taj živi, oslabljeni WISTAR RA 27/3 soj virusa rubeole, proizveden na WI-38 ljudskim diploidnim fibroblastma pluća.

ProQuad, sadrži živi, oslabljeni virus rubeole Rubella Wistar RA 27/3 proizveden na ljudskim stanicama pluća WI-38 i živi, oslabljeni virus vodenih kozica OKA/Merck proizveden na ljudskim MRC-5 stanicama.

Wikipedija i brojni drugi izvori izveštavaju da je porijeklo MRC-5 stanica plućno tkivo 14 tjedana starog abortiranog dječaka. Ove stanice je izolirao J.P. Jacobs s kolegama u rujnu 1966. godine. Na isti način se doznaje da su WI-38 ljudske stanice porijeklom od plućnog tikva djevojčice, duge 20 cm, abortirane 1962. u Švedskoj. More »

Slovenska pravobraniteljica Vlasta Nussdorfer, sa svojim pomoćnicima, u petak, 6. travnja 2018. godine, u Ljubljani saslušala je roditelje djece oštećene cjepivom.

Ured pravobraniteljice bio bi premali za sve roditelje koji su željeli da se čuje i njihova iskustva s ozljedama nakon cijepljenja pa su skup organizirali u jednoj dvorani. Mnogi roditelji, međutim, ostali su izvan prepune dvorane, pa su se pridružili brojnim roditeljima iz cijele zemlje koji su došli podržati roditelje djece oštećene cjepivom i izraziti važnost podizanja svijesti o ozljedama zbog nuspojava cjepiva.

Ured pravobraniteljice organizirao je sastanak kao odgovor na veliki broj pisama koja su stigla na njihovu adresu, u strahu da će Slovenija provesti prisilne i diskriminacijske zakone u vezi cijepljenja, što je za veliki broj roditelja i djece nezamisliva nevolja.

Pravobraniteljica je imala priliku čuti i upoznati roditelje koji nisu protiv države, medicine ili zakona. Umjesto toga, to je velika društvena skupina kojoj su uskraćena zdravstvena prava – javno zdravstvo djecu ozlijeđenu cjepivima – odbacuje. Oni također pate od socijalne marginalizacije i teških financijskih poteškoća jer sami plaćaju liječenje ozljeda. Trošak liječenja djeteta oštećenog cjepivom za nekoliko godina doseže cijenu stana. Međutim, psihosocijalni stres njihovog obiteljskog života je mnogo veći.

Hoće li hrvatska pravobraniteljica za djecu slijediti primjer slovenske?

Bivša dječja pravobraniteljica u Hrvatskoj je uvela praksu da se roditelje, koji su iskusili neželjene posljedice i kolebaju se za buduća cijepljenja radi mogućeg pogubnog utjeca na zdravlje njihove djece, prijavljuje nadležnim centrima za socijalnu skrb pod sumnjom u zanemarivanje djece.

Možda će nova pravobraniteljica imati dovoljno ljudskosti i poslušati, po uzoru na slovensku kolegicu, svjedočanstva roditelja.

Izvor: Izpovedi staršev: Še kamen bi se razklal …

Kada video objavljen na društvenoj mreži u nepunih 5 dana dosegne preko 130.000 pregleda te bude podijeljen preko 1.600 puta, sa sigurnošću možemo reći da je privukao veliku pozornost široke javnosti – ali se moramo i zapitati koja je to tema zainteresirala velik broj ljudi unatoč činjenici da niti jedan medij u Hrvatskoj o tome nije izvijestio.

Državni sustav koji ne funkcionira i radi na štetu svojih građana, interesi farmaceutske industrije koji se isprepliću i upravljaju stavovima medicinske struke, preplašeni građani, prvenstveno roditelji malodobne djece – koji su prepušteni sami sebi, čija su djeca diskriminirana – i čije je povjerenje u medicinsku struku i zdravstveni sustav u Hrvatskoj poljuljano – akteri su ove priče.

U sat vremena, Alma Demirović, doktorica znanosti, liječnica, specijalistica patologije i majka dvoje djece, kroz razgovor sa saborskim zastupnikom Ivanom Pernarom javljanjem uživo, detaljno je upozorila na nepravilnosti u zakonskoj obvezi cijepljenja i cijelom sustavu koji nameće tu obvezu te jasno argumentirala razloge zašto je narušeno povjerenje velikog broja građana u zdravstveni sustav i državni aparat u Hrvatskoj.

Potaknuta osobnim iskustvom kada je njena kći u dobi od 5 i pol godina oboljela od autoimune bolesti Alopecia areata totalis, uslijed koje je izgubila svu kosu, obrve, trepavice i dio noktiju, dr. Demirović je krenula u istraživanje uzroka koji je doveo do pojave alopecije kod njene do tada potpuno zdrave kćeri. Na putu traženja odgovora o uzroku pojave bolesti te nakon obrade i široke dijagnostike, ustanovljeno je da je osim dijagnosticirane alopecije, njena kći u potpunosti zdrava djevojčica te da se ne zna što je zapravo uzrokovalo pojavu ove bolesti. Tražeći odgovore i sasvim slučajno dr. Demirović je stupila u kontakt s inozemnim liječnikom koji je napomenuo i mogućnost da postupak imunizacije može biti okidač za ovo stanje, što je istražujući i sama pročitala, ali u samome je početku tu informaciju smatrala sporednom.

Do tog trenutka temu obveznog cijepljenja dr. Demirović nije preispitivala. Za nju nije postojala sumnja u cjepiva niti je kao majka ili kao liječnica smatrala da s cjepivima i cijepljenjem uopće ima biti bilo što upitno i opasno. Naprotiv, smatrala je upravo onako kako joj je i sama medicinska struka nalagala: da cjepiva štite njenu djecu i da su za njih u potpunosti sigurna, izuzev mogućih lokalnih reakcija na mjestu cijepljenja. Također se u njenoj svijesti podrazumijevalo da su cjepiva detaljno istražena, testirana i kontrolirana, a da to osigurava država koja ih propisuje kao obvezna, posebno jer se radi o cjepivima koja su namijenjena masovnom cijepljenju zdrave male djece.

No tada dr. Demirović počinje istraživati dalje i saznaje koje je sve zablude o cijepljenju smatrala istinitima te znanstveno utemeljenima. Shvatila je kako je državni sustav nemaran te ne radi u interesu zaštite i za dobrobit svojih građana, već ispred građana i djece stavlja interese farmaceutskih kompanija i interese pojedinaca u strukturama vlasti.

Dr. Demirović prvo saznaje da svaka sumnja na nuspojavu cijepljenja MORA, prema važećem Zakonu o lijekovima, biti prijavljena HALMED-u (Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode). Sumnju na nuspojavu mora prijaviti nadležni liječnik, ali to može učiniti i sam pacijent ili zakonski skrbnik pacijenta izravno u HALMED. U kontaktu s HALMED-om dr. Demirović također saznaje da svaki liječnik koji ne ispuni svoju zakonsku obvezu prijave na sumnju nuspojave ili pojavu nuspojave, može biti kažnjen novčanom kaznom za svoje nezakonito postupanje jer je zakonski, stručno i moralno obvezan prijaviti ih. No, na pitanje tko je nadležan za utvrđivanje nepoštivanja ovog zakonskog propisa, postavljeno državnim institucijama, kao i za sankcioniranje – dobiva zabrinjavajuće odgovore. Ministarstvo zdravstva odgovara da je nadležan HALMED, a HALMED pak negira svoju nadležanost, dok voditelj nacionalnog programa za provedbu programa obveznog cijepljenja (pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo) odgovara da ne zna tko je zapravo nadležan u tim slučajevima. Zaključak se nameće sam po sebi – nitko ne kontrolira prijavljuju li liječnici sumnje na nuspojave, niti ih itko sankcionira ukoliko to ne čine. Iz toga proizlazi da se nuspojave na cjepiva ne prepoznaju, ne bilježe, ne kontroliraju i ne analiziraju u onom broju koji bi predstavljao stvarnu sliku pojavnosti nuspojava. U prilog tome govore i službeni statistički podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ali i mnogi roditelji koji su se javili dr. Demirović nakon njenih prvih istupa u javnosti u kojima je progovorila o mogućoj uzročno-posljedičnoj vezi postupka imunizacije i pojave alopecije. Brojni su roditelji potvrđivali da su nedugo nakon cijepljenja njihova djeca razvila određene reakcije ili bolesti koje do samog postupka nisu imala. Često se radi o nizu autoimunih bolesti ili imunoloških poremećaja, encefalitisu ili neurološkom oštećenju i odstupanjima te brojnim drugim stanjima koje su roditelji prijavili nadležnim liječnicima – no oni ih nisu prijavili kao sumnje na nuspojavu cijepljenja. Štoviše, većinom su tvrdili da ne postoji nikakva poveznica između cijepljenja i navedenog zdravstvenog problema.

Dr. Demirović objašnjava da svako cjepivo ima svoju uputu o lijeku u kojoj je jasno navedeno koje sve nuspojave (česte, vrlo česte, rijetke i sl.) određeno cjepivo može imati. Uputu o lijeku sastavlja proizvođač cjepiva, koji je sam radio istraživanje o nuspojavama tog proizvoda te u njima jasno navodi koje su sve neželjene reakcije moguće nakon cijepljenja. Niti jedno neovisno tijelo ne vodi istraživanja o nuspojavama cjepiva prije njegovog stavljanja u upotrebu. Upravo prijave sumnji na nuspojave nakon masovnog procjepljivanja služe za određivanje učestalosti nuspojava. Visok postotak prijava nuspojava (ili sumnji na njih) ne ide u korist proizvođačima cjepiva. Dr. Demirović također objašnjava da postoji cijela struka i odjel unutar HALMED-a koji se bavi farmakovigilancijom (imamo i čitav niz važećih propisa koji bi trebali regulirati to područje) te ima zadatak analizirati podatke prikupljene kao sigurnosne signale odnosno sumnje na nuspojavu cijepljenja ili već poznate nuspojave. No, nažalost, niti taj odjel ne izvršava svoju primarnu funkciju, što se može zaključiti službeno dostavljenim dopisom, te po službenim statističkim podacima i prebacivanju odgovornosti na druge institucije.

Kao dodatni primjer nefunkcioniranja sustava navodi i konkretan proizvod, cjepivo “Reforco” (dTpa-R), kojim je cijepljena njena kći. Radi se o cjepivu koje je bilo namijenjeno brazilskom tržištu i nije imalo odobrenje za uporabu u EU. U trenutku kad je bilo uvezeno na hrvatsko tržište niti službeni naziv cjepiva više nije glasio “Reforco”. Radilo se, naime, o seriji cjepiva kojoj se ubrzo bližio istek roka trajanja. Cjepivo je umjesto upute na hrvatskom imalo priloženu uputu samo na portugalskom jeziku. Postavlja se pitanje kako je uopće takvo cjepivo moglo biti uvedeno na hrvatsko tržište? Dr. Demirović saznaje da je cjepivo uvezeno postupkom tzv. interventnog uvoza te da bi detalje samog postupka trebao Pravilnikom propisati ministar. Tu dolazimo do još jednog u nizu propusta sustava i države, a taj je da spomenuti Pravilnik nikada nije donesen. Interventni uvoz lijekova se provodi bez ikakvih pravila koje bi takav Pravilnik (koji postoji, ali tek kao nacrt) jasno definirao.

Dr. Demirović svojim se istupom u javnosti zalaže za sigurnost i pojačanu kontrolu sustava cijepljenja u Hrvatskoj te posebice naglašava potrebu za pojačanom edukacijom o navedenoj problematici prvenstveno cjepitelja i roditelja. Potreban je otvoreni dijalog između njih, u kojem roditelji moraju dobiti potpune informacije o cjepivima i mogućim ishodima samog postupka. Kako bi ih roditelji dobili, cjepitelji te informacije moraju znati te biti u stanju pružiti ih roditeljima. Time bi roditelji ostvarili svoje zakonsko pravo na informirani pristanak. Također se zalaže da se zakonska obveza cijepljenja djece preformulira u preporuku. Represija koja se provodi nad roditeljima koji traže potpune informacije i zahtijevaju provedbu postupka prema važećem Pravilniku o imunizaciji te diskriminacija njihove djece samo je odraz nefunkcioniranja sustava. Nepovjerenje u struku i liječnike je s pravom uzelo maha jer roditelji uviđaju da je znanje cjepitelja o cjepivima vrlo ograničeno, da institucije ne znaju tko je za što nadležan te se odriču vlastite odgovornosti, dok je istovremeno interes farmaceutske industrije preočito implementiran u stručno mišljenje.

Kad se pojedine liječnike koji javno promoviraju ovakav sustav suoči s pojedinim važnim detaljima vezanima uz temu, saznajemo da i ne znaju baš mnogo o tome kakva se cjepiva danas koriste, protiv kojih se bolest uopće djeca cijepe i s kojom učestalošću. Također ne govore o tome da većina cjepiva ne pruža doživotnu, već vrlo ograničenu zaštitu. Na taj se način roditelje drži u neznanju i strahu od zaraznih bolesti koji je mnogo izraženiji i jači od straha od nuspojava cjepiva. Jer su mozgovi cjepitelja jednostavno isprogramirani tako da na moguću uzročno-posljedičnu vezu cijepljenja i posljedične poremećaje zdravlja niti ne pomišljaju. Upravo na tome se, ističe dr. Demirović i temelji provedba imunizacije jer je, sudeći prema službenim statistikama, broj priznatih nuspojava zanemariv. No koji je stvarni broj nuspojava, tvrdi, ne znamo. Jer se, zbog svih gore navedenih sustavnih propusta, njihova stvarna pojavnost statistički ne bilježi. Deklaracija o važnosti cijepljenja kaže da je nesporno znanstveno dokazano da je korist dobivena cijepljenjem daleko veća od moguće štete. Šteta se ne poriče, ali se njena pojavnost prikazuje kao minimalna. Time se sam postupak i dalje smatra opravdanim. Najzanimljivije u svemu je da ne postoji niti jedna neovisna, relevantna znanstvena studija koja ovaj stav potkrjepljuje.

Dr. Demirović napominje da je službeni stav zdravstvenih institucija prema postupku cijepljenja jedinstven. Razlog tomu pronalazi u nedovoljnoj informiranosti pojedinaca u sustavu te u prejakoj propagandi farmaceutske industrije koja se neformalno implementira u taj stav. Ali i napominje da sami liječnici i nisu baš ujedinjeni u tom stavu. Međutim, one stručnjake i liječnike koji se usude preispitivati ovakav stav, sustav nastoji diskreditirati.

Obvezu cijepljenja ne propisuje struka već političari koji o tome odlučuju temeljem preporuke stručnjaka. Istih onih stručnjaka koji baš i ne znaju neke važne činjenice vezane za sam postupak i njegovu sigurnost, a povrh svega toga priznaju da i neki nemedicinski parametri utječu na donošenje kalendara obveznog cijepljenja.

Dr. Demirović svojim istupom poziva na promjene koje će preispitati sve navedene segmente sustava masovnog procjepljivanja, apelirajući prvenstveno na edukaciju i pojačani nadzor sigurnosti primjene cjepiva. Poziva i na preispitivanje potrebe masovnog, nekritičkog procjepljivanja djece ne uvažavajući njihove individualne karatkteristike. Obzirom da živimo medicinu 21. stoljeća koja se voli nazivati naprednom i personaliziranom medicinom potpuno je nejasno zašto se ovakav pristup ne primjenjuje i prilikom cijepljenja. Poziva na obavljanje postupka sukladno zakonskim propisima, što nije trenutna praksa, te na promjene koje će omogućiti mogućnost sigurnog izbora.

“Cijepljenje je postupak o kojem stručnjaci nisu posve usuglašeni. Stoga našim gledateljima želimo približiti najnovije znanstvene spoznaje o svim imunološkim zbivanjima u organizmu cijepljene osobe. O ovoj temi razgovarali smo s voditeljem Odjela za istraživanje i razvoj Imunološkog zavoda u Zagreba, dr. sc. Srećkom Sladoljevom.”

Ističe to nakladnik emisije, Laudato TV, u emisiji Život i zdravlje posvećene cijepljenju koja je objavljena 26. veljače 2018. godine.

S gostom emisije razgovarala je prof. dr. sc. Neda Aberle, prim. dr. med., specijalistica pedijatrije i izvanredna profesorica Medicinskog fakulteta u Osijeku.

Okrugli stol “Cijepljenje – kontroverze” održan je 29. ožujka 2018. godine u organizaciji Sveučilišta u Rijeci.

Jedan od govornika, prof. Elvio Baccarini, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, doveo je u pitanje Hipokratovu zakletvu – temelj liječničke etike.

Jedino se kontroverznom na skupu pokazala Hipokratova zakletva, što je pokušaj pomicanja fokusa javnosti sa kontroverzi cijepljenja (* ).

(* ) Dr. sc. Bernard Kaić, epidemiolog, voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti HZJZ-a, 1. travnja 2018. na Facebook-u je napisao: “Jedno je govoriti o tome treba li cijepljenje biti obavezno ili ne, a u tu raspravu treba uključiti sociologe, etičare, pravnike i slušati glas (većine) naroda.”

Upozoravamo gledatelje da stav iznesen u gornjem videu nije prvoaprilska šala jednog etičara.

Svi znamo da je cijepljenje u Hrvatskoj obavezno temeljem zakona. Roditelji su dužni predati dijete nadležnom liječniku cijepitelju na cijepljenje, a liječnik je zakonski dužan ustanoviti sve moguće kontraindikacije za cijepljenje i prije same provedbe cijepljenja testirati dijete ili odraslu osobu na moguću preosjetljivost na neki od djelatnih ili pomoćnih sastojaka cjepiva, uostalom to piše u svakoj uputi o cjepivu. Prije samog cijepljenja, a nakon obavljenih navedenih postupaka, liječnik je dužan upoznati roditelja s mogućim nuspojavama cjepiva koje su navedene u uputi, a također i s činjenicom da su moguće i druge, uputom nenavedene reakcije.

Također svi znamo da se postupak cijepljenja ne obavlja na navedeni način.

Izostaje utvrđivanje kontraindikacija i isključivanje preosjetljivosti, a informirani pristanak se niti ne spominje, iako je isti zakonski zagarantiran.

Razmotrimo temu na jednom drugom primjeru.

Pri hormonskoj terapiji osuđenih seksualnih prijestupnika (silovatelja, pedofila) potrebno je zaštititi njihova ljudska prava i prije početka hormonalne terapije koja ima za cilj smanjenje razine testosterona i neprihvatljivog seksualnog ponašanja, tražiti njihov informirani pristanak. Osim ako se ne daje na dobrovoljnoj osnovi, poštujući osnovna ljudska prava seksualnog prijestupnika, hormonska terapija je kršenje tjelesnog integriteta i smatra se neetičnom. Seksualni prijestupnici imaju pravo odbiti hormonsku terapiju.

Kandidata za hormonsku terapiju potrebno je upoznati s činjenicom da terapija može uzrokovati rak prostate, poremećaje rada jetre i bubrega te smanjenje spolne želje.

Osim toga, oni moraju biti potpuno tjelesno zdravi prije početka terapije.

Baš kao i naša djeca koja pristupaju cijepljenju prema kalendaru obaveznih cijepljenja.

Nadalje, muškarci koji su podvrgnuti hormonskoj terapiji trebali bi dobiti pouzdane informacije i savjete o njezinim učincima i biti pažljivo praćeni zbog bilo kakvih komplikacija liječenja, uključujući već spomenute nuspojave, kao i umor, seksualnu disfunkciju, vrućinu i anemiju.

Postavlja se pitanje – ako populaciju osuđenih seksualnih prijestupnika štitimo tezom “primum non nocere” (lat. – prvenstveno ne škoditi), tražimo njihov informirani pristanak, pratimo učinke i nuspojave terapije – zašto taj osnovni etički princip zanemarujemo kod populacije zdrave djece koju cijepimo bez svih navedenih prava?

Gdje počinje i gdje završava teza “primum non nocere” i je li vrijedila samo za vrijeme Hipokrata? Nedavno smo imali priliku čuti bojni poklič kojim se poziva da se Hipokratova zakletva revidira upravo u tom dijelu i upravo radi teme obaveznog cijepljenja (ne bi li se ono što prisilnije provodilo).

Na koji način biramo populaciju od koje ćemo tražiti informirani pristanak? Odnosno onu kojoj ćemo to zakonsko pravo uskratiti i temeljem koje “znanosti”?

I za kraj – zašto su naša zdrava djeca u lošijem medicinsko-etičkom tretmanu od osuđenih seksualnih prijestupnika?

Izvor: Ethical and Medical Considerations of Androgen Deprivation Treatment of Sex Offenders ili isto kao PDF.

Priopćenje za medije i javnost liječnice Alme Demirović u povodu današnjeg okruglog stola “Cijepljenje – kontroverze”, održanog na Sveučilištu u Rijeci:

“Moje ime je Alma Demirović, liječnica sam, doktorica znanosti, specijalist patolog. Međutim, ovdje danas nisam došla progovoriti po službenoj dužnosti već kao majka. Koja je, eto, igrom slučaja i liječnica. Majka sam djevojčice koja je, prije otprilike godinu dana, sa svojih pet godina, razvila tešku nuspojavu na cjepivo u vidu alopecie areate totalis. Da pojasnim, u roku od dva mjeseca nakon cijepljenja otpala joj je sva kosa, obrve, trepavice i neki nokti. Na spomen ove priče većina ljudi se malo strese, uzdahne, slegne ramenima i kaže: “Da, da, vidiš to je jedna od onih rijetkih teških nuspojava, onih jedan na milijun. Žao mi je.” (usput i pomisli: “Huh, srećom nije zadesilo mene i moje dijete”).

Međutim, je li podatak o tako malom broju teških ili neuobičajenih nuspojava točan? Priča koju ću ispričati zaključno kaže: NE, TAJ PODATAK NIJE TOČAN! Naime, potaknuta ovim osobnim iskustvom počela sam se malo više interesirati za temu. Dotad sam i ja sam bila poput većine roditelja, a i liječnika. I nisam sumnjala u sustav u kojemu djecu bespogovorno vodimo na cijepljenje ne preispitujući čime, zašto s toliko puno cjepiva i tako učestalo. Jer, eto, zakon je jasan. A iza njega stoje struka i znanost. Nakon proživljenoga, a u potrazi za pomoći i odgovorima usudila sam se pitati one koji se deklariraju kao nadležni. Pitati Ministarstvo zdravstva, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Hrvatsku agenciju za lijekove i medicinske proizvode, i druge. I znate što: vijesti su jako loše!

Podaci koje sam dobila, a sve su to redom službeni dopisi potpisani od ministra zdravstva, ravnatelja HALMED-a, ravnatelja HZJZ-a itd. kazuju slijedeće:

Obaveza prijavljivanja sumnji na nuspojave za zdravstvene radnike propisana je Zakonom o lijekovima i Pravilnikom o farmakovigilanciji. Za neprijavljivanje sumnje na nuspojavu propisana je i novčana kazna u iznosu 30.000,00-50.000,00 kuna. Međutim, zakonodavac nije propisao NADLEŽNO TIJELO koje utvrđuje postupanje u slučaju neprijavljene sumnje na nuspojavu. To znači da:

1. U Republici Hrvatskoj ne postoji nadzor nad liječnicima cjepiteljima po pitanju prijava sumnji na nuspojave cijepljenja!

I još gore:

2. Ne provodi se niti sustavni, aktivni postmarketinški nadzor sigurnosti cjepiva. Odnosno, ne postoji niti jedna neovisna relevantna znanstvena studija koja se bavi dugoročnim aktivnim postmarketinškim praćenjem cjepiva, a koja govori u korist nesporne dobrobiti naspram štete.

Jezikom brojeva to znači slijedeće: prema službenim podacima za 2016. godinu u Republici Hrvatskoj je prijavljeno ukupno 142 nuspojave na cjepiva iz programa obaveznog cijepljenja. Ukupno iskorištenih doza je 508.575. U postotku je to tek mizernih 0.02%. To jednostavno nije moguće!

Vrlo jednostavnom logikom može se zaključiti da se zapravo točan broj nuspojava ne zna! Sudeći barem prema podacima koje navode proizvođači cjepiva u vlastitim uputama o lijeku, očekivani broj nuspojava cijepljenja je znatno veći!

Međutim, naši nadležni javno izgovaraju da se zapravo niti ne trebaju prijavljivati sve nuspojave jer bi to izazvalo hiperinflaciju prijave blagih nuspojava, a što je njima potpuno nebitno. Osim što je ovakav stav zakonski neutemeljen i trebao bi biti sankcioniran on nije niti etičan. Neuobičajene ili teže nuspojave te dugoročno praćenje zdravlja cijepljene djece je nešto što niti jedna institucija, zdravstveni radnik, farmaceutska organizacija ili medicinska ustanova ne proučavaju. Zvuči nevjerojatno, ali je tako.

Pridodajmo tome i činjenicu promijenjene tehnologije proizvodnje cjepiva, prisutnost adjuvansa u obliku teških metala te zaprepašćujuću činjenicu da se u RH na tržištu može naći cjepivo koje nije odobreno nigdje u Europskoj uniji (poput konkretnog cjepiva iz naše priče), pa se onda zapitajte jeste li potpuno sigurni u dvije stvari: jesu li vam dijete ili unuk uopće zaštićeni cjepivom i hoće li ono biti slijedeće koje će dobiti “nepostojeću” nuspojavu?

Jer svim je roditeljima cilj isti, a taj je ZAŠTITITI SVOJE DIJETE. Postavlja se vrlo teško pitanje da li ga zapravo cijepljenjem uopće štitimo ili izlažemo nepoznatom i neprepoznatom riziku?

Stoga vas molim za komentar i odgovor na dio pitanja koji su iskrsnuli iz ove priče:

1. Pada li vam na pamet prijedlog konkretnih mjera koje se mogu poduzeti kako bi djeca doista bila zaštićena – kako od zaraznih bolesti tako i od nuspojava cijepljenja?

2. U kontekstu zakonske obaveze propisane od države, a zbog koje se postupak cijepljenja trenutno i provodi, zašto država ne preuzima odgovornost kako bi sustav bio siguran? Zašto država ne štiti Vaše dijete?

Jer možda je baš ono sljedeće na redu!”

Najveći talijanski sindikat djelatnika u javnim službama Funzione Pubblica CGIL (Confederazione Generale Italiana del Lavoro) objavio je prije nekoliko dana obrazloženje svojeg stava da ne potpiše suglasnost s dokumentom kojeg je u siječnju donijelo Vijeće Regije Emilia-Romagna:

Iz medija i društvenih mreža saznajemo da je Regija Emilia-Romagna izdala dokument naziva “Biološki rizici i smjernice za udovoljavanja kriterijima specifičnih zadaća zdravstvenih djelatnika” kojim se želi provjeriti imunitet zdravstvenih djelatnika koji rade na rizičnim bolničkim odjelima uz mogućnost njihova udaljavanja ukoliko tim kriterijima ne udovoljavaju. Bolesti za koje bi se utvrđivao imunitet su ospice, zaušnjaci, rubeola i vodene kozice.

U navedenom dokumentu pod rizičnim odjelima smatraju se: onkologija, hematologija, radiologija, transplantacija, dijaliza, neonatologija, opstetricija, pedijatrija, zarazni odjel, hitna služba, reanimacija.

To su, praktično, najvažniji bolnički odjeli, odnosno oni koji nude visoko specijalizirane usluge. U suštini, čak i zdravi djelatnici, ukoliko se pokažu da nisu imuni na navedene bolesti, morat će biti preseljeni na drugi odjel.

Budući da nismo protiv cijepljenja i zaista vjerujemo da su cjepiva bila jedan od činitelja razvoja zdravlja u našoj zemlji, ovaj čin Regije neugodno nas je iznenadio.

Izrazili smo svoje sumnje i želje da se u izgradnji kampanje koja bi dovela do podizanja svijesti o važnosti cijepljenja zdravstvenog osoblja ide putem suradnje, a ne nametanja obveze, kako je to odabralo Vijeće Regije Emilia-Romagna.

Naš je dojam da se na ovaj način djelatnike koji nisu cijepljeni prisiljava na primanje četiri cjepiva, tj. cjepiva protiv ospica, zaušnjaka, rubeole i vodenih kozica, kako bi zadržali posao na odjelu na kojem trenutno rade.

Osim što se ne slažemo s ovako jednostranim donošenjem odluka, umjesto da se koristio participativni pristup, čini nam se nezamisliva mogućnost da se čitavi timovi zdravstvenih djelatnika premjeste s jednog odjela na drugi, ostavljajući tako svoj odjel gdje će trebati dovesti nove djelatnike koje će zatim trebati dodatno i dugotrajno educirati za obavljanje posla.

Znamo koliko dugo traje edukacija medicinske sestre za hitnu službu, za odjel dijalize ili transplantacije i znamo svi da su za to potrebni ljudski i ekonomski resursi.

Nismo dali svoju suglasnost na ovaj dokument upravo zbog sumnji koje iznosimo u ovoj objavi za medije.

Osjećali smo se dužnima dati objašenjenje zbog napisa koje se moglo pročitati na društvenim mrežama na kojima nas se uspoređivalo s drugim sindikatima prije nego je ovaj dokument izdan.

Javna služba CGIL nije potpisala suglasnost na ovaj dokument jer vjeruje da umjesto prisile i obveze treba koristiti suradnju kao element pomoću kojeg će doći do željenih promjena unutar zdravstvenih službi.

Prijevod: Suzana Peša Vučković

Izvor: “Rischio biologico e criteri per l’idoneità alla mansione specifica dell’operatore sanitario”: FP Cgil chiarisce perché non ha sottoscritto il documento

Širom Europe i svijeta primjetna je intenzivna histerija po pitanju obaveze cijepljenja. Kako pritisci zdravstvenih vlasti rastu, raste i broj stručnjaka i laika koji preispituju dogmu o neophodnosti cijepljenja i kolektivnom imunitetu kao pseudoznanstvenom argumentu za oduzimanje osnovnih ljudskih sloboda. Tračak svjetlosti u hipohondrijsko-konzumerskom mraku korporativne medicine predstavlja ovo studiozno djelo dr. Mateje Černič koja je iz sociološkog ugla osvjetlila praksu koja je suvremenu medicinu dovela na pijedestal na kojem je danas.

Podaci državnih statistika o opadanju smrtnosti od zaraznih bolesti uvjerljivo pokazuju neutemeljenost famozne izjave o najvećem medicinskom dostignuću koje je spasilo čovječanstvo i koje se zbog toga mora provoditi u nedogled. Autorica se potrudila pružiti nam uvid u stavove liječnika koji nadilaze razinu trgovačkih putnika i, oslanjajući se na činjenice, poboljšanje životnog standarda i higijene vide kao glavne činitelje koji su većinu zaraznih bolesti skinuli s liste vodećih uzročnika smrti.

Posebna pažnja s pravom je posvećena dodacima u cjepivima, poput aluminija i žive, čije neurotoksično i imunotoksično djelovanje “službena struka” potpuno ignorira i paušalnim izjavama o ovoj temi produbljuje nepovjerenje roditelja. Podatak da farmaceutske kuće nemaju zakonsku obvezu za provesti farmakokinetičke studije govori o bahatosti proizvođača koji za kvalitetu svog proizvoda nije odgovoran potrošaču koji je prisiljen koristiti ga! Brojne studije navedene u ovoj dragocjenoj knjizi potvrđuju da “struka” nije nimalo suglasna u vezi neškodljivosti ovih dodataka.

Studije o učinkovitosti cjepiva jednako su zabrinjavajuće. Prema podacima koji su prikazani, vrlo je malo studija koje koriste fiziološki placebo, ispitivana djeca su isključivo zdrava, a samim tim i nereprezentativna u odnosu na široku populaciju djece na kojoj se cjepiva primjenjuju; vrijeme praćenja je prekratko da bi se zapazila sve neželjene posljedice, dok je dokumentacija na osnovu kojih se cjepiva odobravaju “službena tajna”. Kada tome pridodamo neadekvatno praćenje neželjenih posljedica, koje je podrobno dokumentirano, shvaćamo da promicatelji obveznog cijepljenja koji se kunu u “učinkovitost” i sigurnost” zapravo ne mogu znati o čemu govore.

I za kraj, razbijanje mita o “kolektivnom imunitetu” koji opovrgavaju brojni citirani znanstveni radovi, ali i realnost sve češćih epidemija koje su predvidjeli kako znanstvenici, tako i zdravorazumski laici koji razumiju prolaznost i djelomičnu učinkovitost vakcinalnog imuniteta koji će većinu cijepljenog stanovništva ostaviti nezaštićenim i uzrokovati velike epidemije dječjih bolesti u odraslom dobu koje će odnositi više žrtava nego prije ere cijepljenja. Ako tu uračunamo i neposredne žrtve cijepljenja, s pravom se možemo zapitati jesu li programi masovnih cijepljenja uništili prirodni imunitet populacije i koja je cijena svega toga?

U rastućem znanstvenom totalitarizmu ovo pitanje postaje kažnjivo. Možda će tračak svjetlosti koji je pušten ovo knjigom uspeti obasjati izlaz iz tunela ukoliko svi upalimo lampice?

Jovana Stojković, dr. med., specijalistica psihijatrije

“Sanitarna inspekcija u procesu nadzora provedbe postupka kontrole provođenja posebne mjere za sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti/imunizacije, provodi i provodit će ciljane nadzore u ordinacijama liječnika koji provode cijepljenje, a u svrhu utvrđivanja jesu li poduzete sve zakonom propisane mjere te se tom prilikom traži na uvid postojanje dokaza o izvršenom pozivanju roditelja/skrbnika na obrascu br. 4 o čemu se unosi zabilješka u zapisnik o obavljenom nadzoru te izjava liječnika o eventualnom odbijanju roditelja/skrbnika obveze imunizacije djeteta, što je liječnik zabilježio u svoju evidenciju ili se uz zapisnik prilaže i preslika poziva poslanog elektroničkom poštom.” (Spomenka Uremović, iz Protokola o postupanju pri odbijanju cijepljenja, sveučilišni udžbenik Cijepljenje i cjepiva, Medicinska naklada Zagreb 2017.)

Ovdje je sporno nekoliko stvari.

Ima li u Hrvatskoj ijedna prekršajna prijava za necijepljenje djeteta na temelju ZAPISNIKA nakon obavljenog “ciljanog nadzora” sanitarnog inspektora? Ili vas, mimo svakog zakona, automatski prijavljuju pedijatri i školski liječnici, čak i neposredno nakon poroda? Dakle, neovlašteno otkrivanje osobnih podataka.

Liječnici su, prema važećim propisima, dužni prijaviti pojavu zarazne bolesti i sumnju na smrt od iste. Ništa drugo.

Nadalje, shematski prikaz ovog protokola sanitarne inspektorice Spomenke Uremović, dr. med., predviđa da sanitarni inspektor (skraćenica u shemi protokola: SI) PO donesenom prekršajnom nalogu, a temeljeći to na nebuloznoj interpretaciji Obiteljskog zakona i članaka o zanemarivanju djeteta, prijavljuje roditelja Centru za socijalnu skrb (CSS) i Uredu pravobraniteljice za djecu (UP). Nebrojeno puta je to davno PRIJE pokretanja prekršajnog postupka učinio pedijatar ili liječnik. Opet neovlašteno prosljeđivanje osobnih podataka.

Krajnje je vrijeme da roditelji uzvrate prijavama.

 

Suzana Peša Vučković