Broj roditelja koji odbijaju cijepiti dijete/djecu posljednjih godina i u Hrvatskoj je u porastu; raste otpor obaveznom cijepljenju djece koje se u našoj zemlji ostvaruje, između ostaloga, i prijetnjama i kaznama. Kao prilog nastojanja da se javnosti ukaže na još jednu manjinu u Hrvatskoj koja se smatra ugroženom u ostvarivanju jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na slobodu izbora pri odlučivanju o (ne)cijepljenju, donosimo (* 1) drugi dio poglavlja “Cijepljenje: Medicinska tempirana bomba” iz knjige američkog liječnika i pedijatra Roberta S. Mendelsohna “Zdravo dijete unatoč liječnicima” (* 2). U knjizi ukazuje na prirodu dječjih zaraznih bolesti i moguće opasnosti ukoliko se dijete protiv njih cijepi te iznosi razloge zašto je većina procijepljivanja nepotrebna i zašto cijepljenje treba biti neobavezno.

Robert_Mendelsohn_som.yale.edu Robert S. Mendelsohn (fotoizvor: som.yale.edu)

Hripavac

Hripavac (pertussis) vrlo je zarazna bakterijska bolest koja se obično prenosi zrakom. Inkubacija traje od 7 do 14 dana. Početni se simptomi ne mogu razlučiti od obične prehlade: curenje iz nosa, kihanje, uznemirenost i gubitak teka, suzne oči i, ponekad, blago povišena temperatura.

Kako bolest napreduje, žrtva počinje noću jako kašljati. Kasnije kašlje i danju. Sedam do deset dana nakon pojave prvih simptoma kašalj postaje grčevit. Dijete može zakašljati i desetak puta unutar jednog daha, a lice mu može poprimiti plavkastu ili ljubičastu nijansu. Svaki napadaj kašlja završava hroptavim udisajem, pa je bolest po tome i dobila ime. Često je i povraćanje.

Hripavac se može dobiti u bilo kojoj životnoj dobi, no više od polovice žrtava mlađa je od dvije godine. Bolest može biti ozbiljna, čak i opasna za život, osobito u male djece. Zaražena osoba može prenijeti bolest na druge oko mjesec dana nakon pojave prvih simptoma, tako da ju je vrlo važno izolirati, naročito od druge djece.

Ako se dijete zarazi hripavcem, ni liječnik, a ni vi ne možete poduzeti nikakvo drugo liječenje nego da dijete potičete da se što više odmara, da pazite da mu bude udobno i da ga smirujete i pružite utjehu. Katkada se daju lijekovi za ublažavanje kašlja, no oni rijetko pomažu, pa ih ja ne preporučujem. No ako se dijete razboli, trebali biste se posavjetovati sa liječnikom jer je katkada nužno bolničko liječenje. Bebama prijeti u prvom redu iscrpljenost kašljem i upala pluća. U vrlo male djece može doći i do napuknuća rebara od jakih napadaja kašlja.

Cjepljenje protiv hripavca dio je DiTePer cjepiva. Premda se cjepivo primjenjuje desetljećima, ono izaziva najviše nesuglasica u medicinskim krugovima. Sumnja se u njegovu djelotvornost, a mnogi liječnici slažu se sa mnom da njegovo potencijalno štetno djelovanje nadilazi navodnu korist.

Dr. Gordon T. Stewart, načelnik odjela za socijalnu medicinu Sveučilišta u Glasgowu (Škotska), jedan je od najvećih kritičara cjepiva protiv hripavca. Kaže da je do 1974. godine bio pobornik cjepiva, no tada je počeo uočavati hripavac u cijepljene djece. “Sada se u Glasgowu 30 posto slučajeva hripavca javlja među cijepljenim pacijentima. Zbog toga vjerujem da cjepivo ne daje odgovarajuću zaštitu,” kaže dr. Stewart.

Kao i u drugih zaraznih bolesti, smrtnost je počela opadati prije nego što je uvedeno cijepljenje. To je bilo oko 1936. godine dok smrtnost te bolesti opada još od 1900. ili ranije. Po mišljenju dr. Stewarta, “pad smrtnosti od hripavca dogodio se prije nego što je cjepivo uopće upotrijebljeno”. Slažem se s dr. Stewartom da ključni činilac u kontroliranju hripavca vjerovatno nije cjepivo nego poboljšanje životnih uvjeta potencijalnih žrtava.

Ostali kolege iz naše struke nisu baš oduševljeni liječnicima koji postavljaju pitanja o njihovim najomiljenijim cjepivima. Godine 1982. nastupio sam u jednosatnoj dokumentarnoj emisiji mreže NBC posvečenoj sukobu mišljenja oko cjepiva protiv hripavca i rekao da je “opasnost (od cjepiva) mnogo veća nego što je bilo koji liječnik ikada bio spreman priznati”. U srpnju 1982. godine u časopisu “Journal of the American Medical Association” grubo je napadnuta emisija, a mreža je optužena da poziva sumnjive “stručnjake” koji pljuju po cjepivu i daju pogrešne preporuke. Zatim je dovedena u pitanje moja stručnost.

Ne osjećam nikakvu potrebu da se branim od Američkog medicinskog društva koje već godinama mora trošiti prekomjerni dio svog proračuna na samoobranu. No zanimljivo je pročitati što isti broj “Journala” govori o rizicima cjepiva protiv hripavca. Citirat ću što su napisali i prepuštam vam da prosudite jesam li pogriješio što dovodim u pitanje upotrebu tog cjepiva. Najprije piše:

“Medicinskim stručnjacima, naravno, opasnosti DiTePer cjepiva odavno su poznate. Di i Te komponente, koje su davane davno prije nego što je dodana i Per komponenta krajem 40-ih godina ovog stoljeća, djelomično su pročišćeni toksoidi koji se smatraju prilično bezopasnima. Cjelostanična Per komponenta sastoji se od 4 jedinice zaštitnog pertussis antigena na 0,5 ml DiTePer cjepiva i za nju se zna da je razmjerno nepročišćena i otrovna, pa se očekuje neka sigurnija verzija (bold je moj).

Gotovo od samog početka masovnog cijepljenja DiTePer cjepivom uočene su ozbiljne reakcije. Među prvima je Byers i Moll istraživanje encefalopatije vezane uz cjepivo, 1948. godine. Učestalost takvih reakcija nije pouzdano utvrđena. Čini se prilično točnim da su napadaji izazvani cjepivom mnogo češći, premda su neobični, nego oštećenja mozga ili rezidualna oštećenja nakon takvih napada.”

Iz ove izjave jasno je da Američko medicinsko udruženje ne negira štetnost cjepiva protiv hripavca, kao ni njegove potencijalne štetne posljedice. No zabrinjava ih činjenica da bi mediji mogli i u primalaca cjepiva razviti svijest o njegovoj štetnosti!

Ako nije u redu da liječnik podijeli sa svojim pacijentima znanje o opasnostima od cijepljenja, potpuno prihvaćam optužbu. Najčešće posljedice cjepiva protiv hripavca, koje priznaje “Journal”, jesu napadaji plača, stanje slično šoku i lokalno djelovanje na kožu poput oticanja, crvenila i boli. Rjeđe no ozbiljne popratne pojave jesu grčevi (konvulzije) i mentalna zaostalost kao posljedica trajnih oštećenja mozga. Cjepivo je u vezi i sa sindromom iznenadne smrti u djece (SIDS). Tijekom 1978-79. godine, za vrijeme razvoja Tennessee programa cijepljenja djece, prijavljeno je 8 slučajeva SIDS-a neposredno nakon rutinskog DiTePer cijepljenja.

Procjene o broju onih koji su cjepivom protiv hripavca zaista i zaštićeni kreću se od 50 do 80 posto. U Sjedinjenim Američkim Državama ima, u prosjeku, oko 1000 do 3000 slučajeva hripavca godišnje, od čega 5 do 20 završi smrću.

Pitam ima li smisla milijune djece svake godine izlagati potencijalnim štetnim posljedicama cjepiva da bi im se osigurala sumnjiva zaštita od tako rijetke bolesti?

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Difterija

Premda je bila jedna od najstrašnijih dječjih bolesti u doba moje bake, difterija je danas gotovo nestala. U Sjedinjenim Američkim Državama prijavljeno je 1980. godine samo 5 slučajeva. Većina liječnika smatra da je do nestanka došlo zahvaljujući DiTePer cjepivu, no ima mnogo dokaza da se učestalost difterije smanjila prije nego što se pojavilo cjepivo.

Difterija je vrlo zarazna bakterijska bolest koja se širi kašljem i kihanjem te preko predmeta kojima se služila zaražena osoba. Inkubacija traje od dva do pet dana. Prvi su simptomi upaljeno grlo, glavobolja, mučnina, kašalj i temperatura od 37,8 do 40 stupnjeva Celzijusa. Kako bolest napreduje, na krajnicima i u grlu mogu se vidjeti bjelkaste naslage. One mogu izazvati oticanje u grlu i jednjaku, što otežava gutanje, a u teškim slučajevima i disanje, do te mjere da se žrtva može ugušiti. Potrebna je medicinska pomoć i obično se liječi antibioticima – penicilinom ili eritromicinom.

Izgledi da vaše dijete dobije danas difteriju otprilike su toliki kao da ga ugrize kobra. Pa ipak, milijuni djece cijepe se i docjepljuju u dobi od 2, 4, 6 i 18 mjeseci, a zatim dobivaju pojačanu dozu kad pođu u školu. Sve se to radi usprkos činjenici da nema dokaza da su cijepljena djeca sigurnija od necijepljene. Prilikom pojave difterije 1969. godine u Čikagu gradski komitet za zdravlje izvijestio je da su 4 žrtve od njih 16 bile propisno cijepljene, a još 5 je primilo jednu ili više doza cjepiva. Tek dvoje je pokazivalo znakove potpunog imuniteta. Izvještaj o drugoj pojavi, kada je troje ljudi umrlo, otkrio je da je jedna od žrtava bila propisno cijepljena.

Takve epizode pobijaju argument da se nestanak difterije ili neke druge, nekada česte, dječje bolesti može pripisati cijepljenju. Ako za to treba zahvaliti cjepivu, kako njegovi branitelji mogu objasniti ovu pojavu? Samo u polovici američkih država zakon zahtijeva cijepljenje protiv zaraznih bolesti, a postotak cijepljene djece razlikuje se od države do države. Zbog toga deseci tisuća – možda i milijuni djece u područjima gdje su medicinske usluge ograničene, a pedijatara gotovo i nema, nisu nikada cijepljeni protiv zaraznih bolesti, pa bi, prema teoriji, trebali oboljeti. No učestalost zaraznih bolesti nije nipošto u korelaciji sa zakonskim odredbama o obaveznom masovnom cijepljenju.

S obzirom na to da se bolest rijetko javlja, da nam je na raspolaganju djelotvorno liječenje antibioticima, da se ozbiljno sumnja u djelotvornost cjepiva, da se godišnje troše multimilijunske svote dolara na masovne imunizacije, kao i s obzirom na uvjek prisutnu mogućnost štetnog djelovanja i dugotrajnih posljedica ovoga ili bilo kojeg drugog cjepiva, smatram da se daljnje masovno cijepljenje protiv difterije ne može opravdati.

27_skrad12_400 

Vodene kozice

Ovo je moja najomiljenija dječja bolest, prije svega zato jer je razmjerno bezopasna i zato što je jedna od rijetkih za koju farmaceutska industrija nije izmislila cjepivo. Ovaj drugi razlog možda će biti kratka vijeka jer, dok ovo pišem, već ima nagovještaja da bi se uskoro moglo pojaviti cjepivo protiv vodenih kozica (* 3).

Vodene su kozice zarazna virusna bolest koja se često javlja među djecom. Prvi znaci bolesti su blago povišena temperatura, glavobolja, bolovi u leđima i gubitak teka.

Za dan – dva javljaju se crvene točkice, koje za nekoliko sati narastu i postaju plikovi. Na kraju se sasuše u krastu koja za tjedan – dva padne. Proces prati jak svrbež pa dijete treba stalno upozoravati na to da ne grebe kraste. Da se ublaži svrbež, može se primijeniti cinkov tekući puder ili kupka od kukuruznog škroba.

Medicinska pomoć nije nužna. Pacijent bi se trebao što više odmarati i piti dovoljno tekućina kako bi se nadoknadio gubitak tekućine zbog vrućice.

U vodenih kozica inkubacija traje dva do tri tjedna, a bolest je zarazna oko dva tjedna od drugog dana otkako se pojavi osip. Za to vrijeme dijete treba izolirati kako bi se izbjeglo širenje bolesti na drugu djecu.

28_skrad65_400 

Šarlah

Šarlah je još jedan primjer nekad zastrašujuće bolesti koja je danas gotovo iskorijenjena. Da je ikada izumljeno cjepivo protiv ove bolesti, liječnici bi mu, bez sumnje, pripisali njezin nestanak. Budući da cjepiva nema, zasluge se pripisuju penicilinu, usprkos činjenici što je učestalost bolesti već počela opadati, prije nego što su se pojavili prvi antibiotici. Kao i u drugih bolesti, razlog se vjerovatno krije u poboljšanim uvjetima života i kvalitetnoj prehrani.

Bolest je dobila ime po crvenom osipu koji prekriva tijelo žrtve. Uzrokuje je streptokokna upala, a početni simptomi jesu povraćanje, glavobolja, oticanje vratnih limfnih čvorova i temperatura od 38,3 do 40,5 stupnjeva Celzijusa. Bolest obično zahvaća djecu od druge do osme godine, a osip koji je prati nestaje u roku od osam dana. Ako vaše dijete dobije šarlah, što je gotovo nevjerojatno, nemojte se zabrinuti jer nije ništa opasniji od streptokokne upale grla. Proći će sam od sebe. No ako dijete odvedete liječniku, vjerojatno će propisati antibiotik koji djetetu uopće nije potreban.

29_skrad10_400 

Meningitis

Jedna od zastrašujućih nedosljednosti suvremene medicinske prakse jest sklonost liječnika da “preliječe” bolesti koje uopće nije potrebno liječiti, a ne dijagnosticiraju bolest kao što je meningitis koja zahtijeva njihovu nepodijeljenu pozornost i vještinu. Riječ je o upali opni koje prekrivaju mozak i leđnu moždinu a zovu se meninge. Simptomi mogu obuhvaćati ukočen vrat (ne uvijek), upornu glavobolju, povraćanje, vrućicu i, u djece, konvulzije. Bolest može uzrokovati bakterijska, virusna ili gljivična upala. Jedan od bakterijskih tipova upale vrlo je zarazan jer se bakterije mogu naći i u grlu i u cerebrospinalnoj tekućini.

Meningitis se može liječiti, no važno ga je što prije dijagnosticirati. Liječnici često donose pogrešne dijagnoze jer ne shvaćaju ozbiljno majčine primjedbe da se ponašanje njezina djeteta prilično promijenilo. Mnogi ne pomišljaju na meningitis dok se djetetu ne ukoči vrat.

Moguće posljedice prekasne dijagnoze i neodgovarajućeg liječenja jesu mentalna zaostalost i smrt. Ako vaše dijete već tri ili četiri dana ima neobjašnjivu vrućicu praćenu pospanošću, kunjanjem, povraćanjem, vrištavim plačem, a možda i ukočenim vratom, vrijeme je da posumnjate na meningitis. Neki od ovih simptoma prisutni su i u gripi. Meningitis se razlikuje u dvama posljednjima, osobito po vrištavu plaču. Ako vaše dijete pokazuje ove simptome, zahtjevajte od liječnika da napravi odgovarajuće testove, uključujući i lumbalnu punkciju. Ako liječnik ne uspije pronaći spinalni kanal nakon prvog ili drugog pokušaja, recite mu neka više ne pokušava i obratite se drugom liječniku.

Antibiotici su smanjili smrtnost od ove zastrašujuće bolesti sa 95 na 5 posto. Upravo je zato točna i pravodobna dijagnoza bolesti od životnog značenja.

Tuberkuloza

Roditelji bi trebali imati pravo pretpostaviti, a mnogi to i rade, da ispitivanja koja liječnici provode na njihovoj djeci daju posve točne rezultate. Tuberkulinski test kože samo je jedan od medicinskih testova s kojim, sasvim sigurno, nije tako. Čak i Američka akademija pedijatara, koja se rijetko izjašnjava negativno o bilo kojem postupku koji njezini članovi rutinski koriste, kritična je prema tom testu. Prema izjavi:

“Nekoliko novijih istraživanja bacilo je sumnju na osjetljivost nekih testova tuberkuloze. Komisija Biroa za biologiju preporučila je proizvođačima da svaki niz testova osluškuju na 50 pacijenata za koje se zna da su zaraženi kako bi se uvjerili da su preparati koji odlaze na tržište dovoljno snažni da identificiraju svakoga tko ima aktivnu tuberkulozu. No interpretacija testova otežana je zbog toga što mnoga od tih istraživanja nisu provedena nasumce i/ili uključuju mnoga istodobna testiranja (pa može doći do sprečavanja reakcije).”

Izjava se završava rečenicom: “Tuberkulinski testovi nisu savršeni i liječnici moraju biti svjesni mogućnosti da se mogu dobiti i poneki lažno negativni ili pozitivni rezultati.”

Ukratko, vaše dijete može imati tuberkulozu čak i ako je tuberkulinski test negativan, odnosno može biti zdravo unatoč činjenici da tuberkulinski test pokazuje suprotno. U mnogih liječnika to može dovesti do zastrašujućih posljedica. Gotovo je sigurno da će vaše dijete, ako mu se to dogodi, biti izloženo nepotrebnom i opasnom rentgenskom pregledu pluća. Zatim će mu liječnik možda propisati opasan lijek poput izoniazida, i to na nekoliko mjeseci ili čak godina “kako bi se spriječio razvoj tuberkuloze.” Čak i AMA priznaje da liječnici pretjerano i nekritički propisuju izoniazid. To je sramotno jer se lijek nalazi na dugom popisu lijekova koji ostavljaju posljedice na živčanom sustavu, gastrointestinalnom sustavu, krvi, koštanoj moždini, koži i žlijezdama s unutrašnjim izlučivanjem. Ne treba zanemariti ni opasnost da okolina odbaci vaše dijete zbog straha od zarazne bolesti.

Uvjeren sam da su potencijalne posljedice pozitivnog tuberkulinskog testa kože opasnije od mogućnosti zaraze samom bolešću. Smatram da roditelji ne bi trebali pristati na testiranje ako sami ne sumnjaju u mogućnost da je dijete došlo u dodir s nekim tko boluje od te bolesti.

31_ravnagora8_400 

Sindrom iznenadne dojenačke smrti (SIDS)

Zastrašujuća mogućnost da se jednoga jutra probude i u kolijevci nađu mrtvo dijete plaši mnoge roditelje. Medicinska znanost još traga za uzrocima SIDS-a, no najpopularnije objašnjenje među znanstvenicima jest to da je došlo do nekog utjecaja na središnji živčani sustav pa je prestao nevoljni čin disanja.

Objašnjenje je logično, no još uvijek nije odgovor na pitanje: što je izazvalo takvo pogrešno funkcioniranje središnjega živčanog sustava? Sumnjam, a sa mnom se slažu i mnogi moji kolege, da se gotovo 10000 smrtnih slučajeva od SIDS-a koji se godišnje javljaju u SAD-u može povezati s jednim ili više rutinskih cjepiva koja djeca dobivaju u najranijoj dobi. Najvjerojatnije je riječ o cjepivu protiv hripavca, no možda i nekom drugom (ili drugima).

Dr. William Torch, s Medicinske škole Sveučilišta u Nevadi, u svom izvještaju nagovještava da bi DiTePer cjepivo moglo biti krivac za slučajeve SIDS-a. Otkrio je da su dvije trećine od 103 djeteta, koliko ih je umrlo od SIDS-a bile cijepljene DiTePer cjepivom tri tjedna prije smrti. Mnoga su djeca umrla već drugi dan nakon cijepljenja. Smatra da nije riječ o pukom slučaju i zaključuje da, bar u nekim slučajevima “postoji uzročna veza” između DiTePer cjepiva i smrti u kolijevci. Istražuju se i prethodno spomenute smrti u državi Tennessee. U tom slučaju proizvođač cjepiva morao je skupiti sve nepotrošene doze cjepiva radi provođenja istrage.

Godine 1983. odjel pedijatrije medicinske škole UCLA i Ministarstvo zdravlja u Los Angelesu iznijeli su još neke zastrašujuće činjenice na temelju istraživanja 145 žrtava SIDS-a. Od tog broja, 53 je cijepljeno DiTePer cjepivom neposredno prije smrti. Dvadeset i sedam je umrlo u roku od 28 dana nakon cijepljenja, od kojih 17 u roku od tjedan dana nakon cijepljenja, a 6 za 24 sata. Istraživači zaključuju da ova otkrića “dalje potvrđuju moguću povezanost” DiTePer cjepiva i SIDS-a.

Buduće majke koje strahuju od SIDS-a moraju biti svjesne značenja dojenja kojim se može izbjeći ovaj problem, a i mnogi drugi. Ima dokaza da su dojene bebe manje podložne alergijama, problemima sustava za disanje, gastroenteritisu, hipokalcemiji, debljanju, sklerozi multipleks i SIDS-u. Jedna stručna studija o SIDS-u zaključuje da se “dojenje može smatrati najboljom zaštitom protiv brojnih uzroka SIDS-a”.

 

Poliomijelitis – dječja paraliza

Nitko tko je proživio 40-e godine 20. stoljeća i vidio slike djece u željeznim plućima, predsjednika SAD-a u invalidskim kolicima, kome je bilo zabranjeno ići na gradske plaže zbog straha da ne bi dobio polio, ne može zaboraviti strah koji je tada vladao. Polio danas gotovo ne postoji, no strah se održao i rasprostranjeno je vjerovanje da upravo cjepivu valja zahvaliti za nestanak ove bolesti. Takvo mišljenje nije čudno ako uzmemo u obzir moćnu kampanju koja je reklamirala cjepivo, no činjenica je da nema uvjerljivih znanstvenih dokaza kako je upravo cjepivo uništilo dječju paralizu. Kao što sam naveo, nestala je i u onim dijelovima svijeta gdje se cjepivo nije tako masovno davalo.

Ono što je važno da roditelji današnjeg naraštaja znaju, jesu dokazi koji upućuju na to da je masovno cijepljenje protiv polija uzrokovalo većinu preostalih slučajeva ove bolesti. U rujnu 1977. godine Jonas Salk, koji je razvio mrtvo cjepivo virusa polia, posvjedočio je zajedno s drugim znanstvenicima tu činjenicu. Rekao je da je većina od tih nekoliko preostalih slučajeva poliomijelitisa koji su se u SAD-u javili do početka 70-ih godina vjerojatno bili popratna pojava živog polio cjepiva koje se standardno primjenjuje širom SAD-a. U Švedskoj i Finskoj nije bilo slučajeva polia već duže od 10-ak godina, no u tim se zemljama gotovo isključivo upotrebljava mrtvo cjepivo.

U međuvremenu traje rasprava među imunolozima oko razmjernog rizika mrtvog, odnosno živog, virusa u cjepivu. Pobornici mrtvog cjepiva smatraju da je prisutnost živog virusa u cjepivu odgovorna za slučajeve polia koji se povremeno javljaju. Pobornici živog cjepiva smatraju da mrtav virus ne daje odgovarajuću zaštitu i time povećava osjetljivost cijepljenih na samu bolest.

Ovo mi daje rijetku priliku da budem neutralan. Vjerujem da obje strane imaju pravo i da upotreba bilo kojeg cjepiva povećava – a ne smanjuje – mogućnost da se vaše dijete razboli od ove bolesti.

Ukratko, čini se da ćete najdjelotvornije zaštititi svoje dijete od poliomijelitisa tako da ga držite podalje od cjepiva.

 

Zarazna mononukleoza

Simptomi zarazne mononukleoze slični su onima u prehlade ili gripe, tako da je u početnoj fazi teško na nju posumnjati i dijagnosticirati je. Obično zahvaća djecu i mlađe ljude, a ako je vaše dijete žrtva, imat će povišenu temperaturu, otečene žlijezde, upaljeno grlo, osjećat će se slabo i umorno. Kako bolest napreduje, mogu se javit i drugi simptomi: bolovi u trbuhu, mučnina, glavobolje, bolovi u prsima, kašljanje i nekoliko drugih rjeđih simptoma.

Ako u djeteta primijetite te simptome i oni traju duže od obične prehlade, otiđite k’ liječniku. Ako liječnik posumnja na mononukleozu, zatražit će krvnu sliku koja će, u većini slučajeva, premda ne i uvijek, pokazati da je riječ o mononukleozi. Bolest obično traje od tjedan dana do tri tjedna, no iznimno može potrajati i više tjedana, pa čak i mjeseci.

Činjenica da se mononukleoza ne može dijagnosticirati u ranoj fazi ne mora vas zabrinjavati jer za nju ionako nema nikakva lijeka. Liječenje se sastoji u onome što biste djetetu ionako pružili – odmor u krevetu i mnogo tekućina. Neki liječnici propisuju adrenalne steroide poput prednisona, no smatram da ih valja izbjegavati, osim u krajnim slučajevima. Oni izazivaju teške popratne pojave (koje samo opisao u 17. poglavlju).

(* 1) Napis je izvorno objavio internetski magazin Kameleon (u međuvremenu ugašen) 28. studenog 2013.

(* 2) Dr. Roberta S. Mendelsohn: “Zdravo dijete unatoč liječnicima” (izvorno objavljena 1984. u SAD-u, a u Hrvatskoj 1993. u izdanju Mladinske knjige Zagreb), poglavlje 19. “Cijepljenje: Medicinska tempirana bomba”, na stranicama 188-205. Knjiga se u Hrvatskoj odavno više ne može kupiti (osim povremeno u antikvarijatima). Internetski magazin Kameleon prvi donosi cjelovit tekst navedenog poglavlja, uz neznatne izmjene hrvatskog prijevoda knjige Jasmine Bakić te uredničke napomene. Napomene su vezane ponajprije uz činjenicu da je knjiga izvorno objavljena prije 43 godine; iako je i dalje više nego zanimljiva i potrebna kao prilog neovisnog promišljanja zdravstvene zaštite djece, sve veći broj znanstvenih istraživanja potvrđuju navode njezinog pisca.

(* 3) Dr. Robert S. Mendelsohn je imao pravo, cjepivo protiv vodenih kozica danas je također u širokoj upotrebi. U Hrvatskoj se samo preporuča, odnosno cijepljenje protiv te zarazne bolesti nije zakonski obavezno.

* Pogledajte napis Dr. Robert S. Mendelsohn: “Cijepljenje: Medicinska tempirana bomba” (1.).

Comments closed.